ponedjeljak, 31. prosinca 2012.

Nova godina


Neka ulaskom u Novu godinu uđemo u Novo doba, doba ljubavi, zajedništva, buđenja svijesti i preuzimanja odgovornosti. Promijenimo svoje misli i vjerovanja i dozvolimo da nam u živote uđe obilje ljubavi, sreće, zdravlja i uspjeha   

Ili da završim citatom iz knjige:

”Nešto se veliko i pozitivno događa. Uz promjenu paradigme koja je u tijeku, po cijelom se svijetu osjeća snažno buđenje svijesti, rađa se Čovjek novog doba: čovjek koji shvaća utjecaj prehrane i okoliša na svoje zdravlje i svoju povezanost s prirodom, čovjek koji više ne želi biti manipuliran od medija i industrije, čovjek koji u svoje ruke preuzima odgovornost za vlastito zdravlje i koji odlučuje biti svjestan potrošač, a ne žrtva. Dobrodošli u Novo doba! 

.•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•.


Kad smo već kod knjige, evo jedna obavijest vezana za cijenu: Od 1.1.2013. uvodi se PDV na knjige, dakle knjige poskupljuju. Unatoč tome, mi smo odlučili sniziti cijenu knjige Istine i laži o hrani jer razumijemo tešku situaciju i  želimo da knjiga ipak bude pristupačnija većem broju ljudi. 

Nova cijena knjige od 1.1.2013. je 129 kn. Kupite u knjižarama ili naručite e-mailom marketing@primula.hr,
telefonom 051 708 190 ili
e-mailom istineilaziohrani@gmail.com.

.•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•..•:*¨¨*:•.

...and a happy New Year...


subota, 8. prosinca 2012.

IBS (sindrom iritabilnog crijeva) 1. dio: Uzroci


IBS (irritable bowel sindrome) ili SIC (sindrom iritabilnog crijeva) najčešći je dijagnosticirani poremećaj probavnog sustava, od kojeg pate uglavnom žene. Konvencionalna medicina ne zna koji je uzrok IBS-a, zna ga jedino dijagnosticirati na osnovu simptoma a to su: nadutost u trbuhu, nelagoda u trbuhu, bol i grčevi, proljev, zatvor ili naizmjenično proljev i zatvor, te plinovi. 

Ako imate ove simptome, a liječnik vam ne može dijagnosticirati neku bolest (kao što je celijakija, Crohnova bolesti ili ulcerozni kolitis) dobit ćete dijagnozu IBS. Iako farmaceutske tvrtke pokušavaju razviti lijekove s kojima će se tretirati neki simptomi IBS-a, koji smanjuju plinove u crijevima, ubrzavaju probavu (kod zatvora) ili usporavaju probavu (kod proljeva), trenutno ne postoji lijek protiv IBS-a. Prehrambeni savjeti koje možete dobiti od liječnika su da povećate unos vlakana i da jedete više žitarica, voća i povrća, što zapravo stvar čini samo još gorom. 

Iako se fizički ne može naći neka ”greška” kod IBS-a, zapravo postoji cijeli niz istraživanja koji pokazuju što može biti uzrok tog poremećaja. Nažalost, moderna medicina usmjerena je na tretiranje SIMPTOMA bolesti pomoću lijekova, a ne na traženje UZROKA bolesti, pa su rezultati znanstvenih istraživanja u ordinacijama nepoznati ili nepriznati. No uzroci naravno uvijek postoje i zato bi prvi korak trebao biti pronalaženje i eliminacija uzroka, da bi se mogao poduzeti drugi korak – liječenje. Jer, dokle god hranom IRITIRATE svoje IRITABILNO crijevo, ono ne može zacijeliti. 

Da biste razumijeli kako možete sebi pomoći, morate znate koji su najčešći uzroci IBS-a. Oni su različiti od osobe do osobe i često su kombinacija više uzroka. Čak i prelazak na Paleo – LCHF prehranu može pogoršati stanje pa je važno da razumijete zašto. 

NAJČEŠĆI UZROCI IBS-a 

1. Nepodnošenje glutena 
Nisu svi ljudi koji imaju IBS intolerantni na gluten, niti svi koji su intolerantni na gluten imaju IBS, ali ovo dvoje vrlo često idu zajedno. Gluten je teško probavljivi protein koji se nalazi u pšenici, ječmu, raži i piru (krupniku) koji oštećuje crijevnu stijenku i pridonosi razvoju sindroma propusnosti crijeva. To znači da neprobavljene komponente hrane prolaze kroz crijevnu stijenku i ulaze u krvotok te izazivaju upalni proces, imunološku ili alergijsku reakciju. Postoje žitarice koje ne sadrže gluten (heljda, zob, riža, kukuruz, proso) ali sve žitarice sadrže neke druge vrste teško probavljivih proteina na koje reagirate ako ne podnosite gluten, ako imate oštećenu crijevnu stijenku ili sindrom propusnosti crijeva. Također i mahunarke sadrže lektine, teško probavljive proteine koji izazivaju cijeli niz biokemijskih poremećaja koji pogoršavaju već postojeće upalne procese u tijelu (IBS je također i upalno stanje). Ista je stvar i sa mliječnim proteinom, koji u postupku pasterizacije postaje teško probavljiv. 

2. SIBO 
SIBO (small intestinal bacterial overgrowth) znači pretjerano razmnožavanje bakterija u tankom crijevu. Potpuno je normalno imati bakterije u crijevima, ali ako ih je previše na krivom mjestu to može uzrokovati probleme. Većina bakterija treba se nalaziti u debelom crijevu a ne u tankom. Ovaj poremećaj dovodi do istih simptoma koje prepoznajemo kod IBS-a, ali može uzrokovati i druge poremećaje kao što su anemija, nedostatak vitamina B12, A, D, E i K, intoleranciju hrane, glavobolje i migrene, kožne probleme, upalne crijevne bolesti, depresiju i mnoge druge. 

Uzročnici koji pogoduju razvoju SIBO-a su prehrana bogata ugljikohidatima, nedovoljno želučane kiseline, često grickanje između obroka, upotreba antibiotika i kontracepcijskih pilula i stres. Pretjerano razmnožavanje bakterija u tankom crijevu uzrokuje stvaranje plinova, nadutost i bolove u trbuhu, proljev ili zatvor. SIBO je često povezan sa sindromom propusnosti crijeva. Crijeva su vrlo važan filter koji ima ulogu da u krvotok propušta samo hranjive tvari a sav ostali otpad i toksine izbacuje vani iz tijela. Propusnost crijeva znači da neprobavljena hrana i razni toksini ulaze u krvotok, dakle tvari koje se tu nikako ne bi smjele nalaziti sada slobodno putuju kroz cijelo tijelo i izazivaju poremećaje u zglobovima, organima, koži i mozgu. 

Intolerancija mnogih namirnica, koja se danas popularno utvrđuje testovima, tipičan je znak sindroma propusnosti crijeva uzrokovanog ili SIBO-om ili nepodnošenjem glutena. Ovi testovi nisu pouzdani jer zbog propusnih crijeva možete reagirati na bilo što, i da ponovite test za nekoliko dana pokazao bi drugačije rezultate. Intolerancija se može povući i povlači se kad se crijeva izliječe tj kad prestanu biti propusna. Zato samo izbacivanje namirnica koje pokaže test intolerancije nema nikakvog smisla, dok vam se savjetuje da i dalje jedete gluten i žitarice koji vam oštećuju crijeva i brdo ugljikohidrata koji hrane bakterije i gljivice radi čega crijeva nikako ne mogu ozdraviti. 

3. Netolerancija FODMAP ugljikohidrata 
Ovo je još jedan vrlo čest uzrok IBS-a. FODMAP su srednje lančani fermentabilni ugljikohidrati: Fruktoza, Oligosaharidi, Disaharidi, Monosaharidi i Polioli, koji se nalaze u mnogih biljnim namirnicama: voću, povrću, orašastim plodovima, žitaricama i mahunarkama. Intolerancija ovih ugljikohidrata znači da se oni u crijevima ne probavljaju na pravilan način nego fermentiraju, što dovodi do stvaranja raznih vrsta plinova u crijevima što izaziva jaku bol, nadimanje, i poremećenu probavu – zatvor ili proljev. Također, ovi neprobavljeni ugljikohidrati vezuju puno vode što kod nekih ljudi izaziva još jače bolove, napuhanost i grčeve, kao i vodenasti proljev. Postoje neki testovi za otkrivanje ovog poremećaja ali oni su često nedostupni i skupi. Najjednostavniji test je izbacivanje svih FODMAP namirnica iz prehrane na nekoliko tjedana: ako se simptomi smire, znate da ste osjetljivi na neke od ovih šećera. Pažljivim uvođenjem jedne po jedne od ovih namirnica i prateći reakcije tijela, možete detektirati koju podnosite a koju ne. Neke od FODMAP namirnica su npr trešnje, kruške, breskve, suho voće, mlijeko, mahunarke, kupus, luk, prokulice, neki orašasti plodovi, žvakaće gume i mnoge druge.


4. Postinfekcijski IBS 
Veliki broj gastrointestinalnih infekcija bakterijama ili parazitima često rezultiraju probavnim smetnjama kao što je IBS,  koje ostaju trajno. Dakle okidač IBS-a može biti i infekcija bakterijama ili parazitima, koja može dovesti do promjena u crijevnoj mikroflori (sastav bakterija) i do propusnosti crijeva. U ovom slučaju je potrebno testirati da li je nametnik još uvijek prisutan u probavnom traktu, da bi se moglo nastaviti s liječenjem. 
___________________________________________

Ovi uzroci dovode do oštećenja crijevne stijenke, narušene crijevne flore (što znači loš bakterijski sastav, prekobrojno množenja određenih patogenih sojeva bakterija i gljivica), sindroma propusnosti crijeva, intolerancije hrane i upalnih procesa u tijelu. Ili skraćeno - IBS. Jedini pravi pristup ovom problemu je promjena prehrane. 

Prelazak na LCHF prehranu ne pomaže svima, jer iako izbacite gluten, žitarice, mahunarke i namirnice s visokim udjelom ugljikohidrata, ako imate intoleranciju na FODMAP namirnice ne može vam biti bolje, jer su mnoge od ovih namirnica zastupljene u LCHF prehrani. Pređete li na Paleo prehranu pa osim žitarica i mahunarki izbacite i mlječne proizvode, ako imate SIBO ne može vam biti bolje jer su u Paleo prehrani zastupljeni šećer i škrob iz voća i korjenastog povrća, koji pogoduju razmnožavanju bakterija i gljivica. Službenu medicinsku dijetu koja se preporučuje za kronične crijevne bolesti ne treba ni komentirati, ona djeluje krajnje iritabilno i inflamatorno, jer se zasniva na žitaricama, grubim vlaknima i rafiniranim biljnim uljima. 

Ciljevi s promjenom prehrane kod IBS-a su:

  • Eliminirati hranu koja djeluje iritirajuće
  • Smanjiti inflamaciju – upalu
  • Zacijeliti i ozdraviti crijevnu stijenku
  • Izgraditi normalnu crijevnu floru 

ponedjeljak, 3. prosinca 2012.

Dijabetički paradoks – Službene prehrambene preporuke za dijabetes treba mijenjati!

U modernoj medicinskoj praksi, a pogotovo po pitanju dijabetesa, hitno je potreban novi način gledanja na stvari nego što je onaj sadašnji od strane medicinske struke.

14. studenog, na Svjetski dan dijabetesa, bila sam pozvana da održim predavanje i predstavim svoju knjigu u Društvu dijabetičara Zagreb. Osim mene, u predavanju je sudjelovao i Domagoj Džojić, predstavnik Weston A. Price zaklade za Hrvatsku. Dvorana koju nam je ustupila udruga Poljičana u Ilici 48 bila je prepuna, a nakon predavanja uslijedila su brojna pitanja pa je sve skupa potrajalo duže od 2 sata. Ljudi su bili jako zainteresiranu da nauče više o stvarnoj povezanosti dijabetesa i prehrane.


ŠTO SE U TIJELU DOGAĐA KOD DIJABETESA
Poznato je da dijabetes karakterizira nenormalno visoka razina šećera tj. glukoze u krvi koja prelazi i u urin, uzrokujući time da postaje sladak. Poznato je i da postoje dvije vrste dijabetesa, tip I i tip II. Dijabetes tipa I se smatra autoimunom bolešću kod koje neki okidač uzrokuje da imunosni sustav napadne vlastite stanice koje proizvode inzulin, beta stanice u Langerhansovim otočićima smještenim u gušterači. 

No, dijabetes tip II ima sasvim druge uzroke, on se javlja kad tijekom mnogih godina unos namirnica koje podižu razinu šećera u krvi kronično nadilazi količinu šećera potrebnu za rad mišića. Ovo tjera gušteraču da postupno stvara sve više i više inzulina kako bi se snizila razina šećera. S vremenom tijelo više nije u stanju stvarati dovoljno inzulina radi smanjenja razine šećera, pa razina šećera ostaje kronično visoka. 

Osim toga, kako šećer u krvi raste, a gušterača stvara sve više inzulina kako bi se mogla nositi s ovim povišenim šećerom, s vremenom stanice prestaju reagirati na inzulin i više se ne ”otvaraju” kako bi primale šećer u sebe, zapravo se štite od prekomjerne glukoze tako što postaju rezistentne (otporne na inzulin). Ovo dovodi do situacije da je razina šećera u krvi visoka a razina šećera u stanicama niska. Ovo se doživljava kao snižena razina šećera u krvi, pacijent se osjeća kao bez energije i gladan je pa jede više, i tako se začarani krug zatvara. 

DIJABETIČKI PARADOKS
Ono što je paradoksalno u priči o dijabetesu su prehrambene preporuke za dijabetičare. Prema službenoj prehrambenoj piramidi ”zdrave” i ”balansirane” prehrane, za dijabetičare važe iste prehrambene smjernice kao i za zdrave: najviše 10% kalorija iz zasićenih masnoća, a 55-60% kalorija iz ugljikohidrata. Ako uzmemo primjer da u prosjeku unosimo 2000 kalorija dnevno, 60% je 1200 kalorija ili 300 grama ugljikohidrata tj šećera i škroba iz žitarica, krumpira, pekarskih proizvoda i voća. 

Treba naglasiti da škrob nije ništa drugo nego čista glukoza. Škrob je polisaharid, koji se u probavnom sustavu razgrađuje na svoje osnovne molekule – glukozu. Kad iz probavnog sustava ova glukoza uđe u krvotok, tada je nazivamo – šećer u krvi. Nije li paradoksalno da se osobama koje imaju šećernu bolest, koje imaju kronično povišen šećer u krvi, kojeg ne može spustiti ni vlastiti inzulin ni onaj iz injekcija jer su stanice razvile otpornost, savjetuje da unose 300 grama glukoze dnevno? Ljudima, kojima je zbog njihove bolesti glavni cilj stabilizacija šećera u krvi, preporučuje se unos 300 grama glukoze koja direktno ulazi u krvotok, u kojem već kronično vlada previsoka razina glukoze. 

Istovremeno se tim ljudima ograničava unos masnoće. Zašto? Masnoća nema nikakve veze sa šećerom u krvi. Unos masnoće kroz hranu ne podiže šećer u krvi iz jednostavnog razloga što je to masnoća a ne glukoza. I jedno i drugo možemo koristiti za energiju u tijelu, s tom razlikom da je proizvodnja energije iz masti učinkovitija nego iz šećera. Jedna molekula masti daje 4 puta više molekula ATP-a, osnovne jedinice energije, nego jedna molekula glukoze i pri tome pretvorba masti u energiju treba 3 puta manje enzima nego pretvorba glukoze u energiju. 

Masti ne doprinose dijabetesu, s jednom iznimkom. Trans masne kiseline iz djelomično hidrogeniziranih biljnih ulja mogu uzrokovati otpornost na inzulin. Kada se ove umjetno stvorene masnoće ugrade u staničnu stijenku, javlja se međudjelovanje s receptorima inzulina. Teoretski ovo znači da se otpornost na inzulin može steći i bez unosa mnogo ugljikohidrata, unosom hidrogeniziranih biljnih ulja. Ona se nalaze u skoro svim industrijskim prerađevinama, koje se usput rečeno, ne ograničavaju u prehrani dijabetičara. 

MASNOĆA JE ESENCIJALNA U PREHRANI DIJABETIČARA
Prirodne masnoće daju vitamine topive u mastima, kojih u hrani bogatoj ugljikohidratima jednostavno nema. To su vitamini A i D koji su esencijalni za svakoga, a pogotovo za dijabetičare. Vitamin A je ključ za sprečavanje komplikacija dijabetesa, u što spadaju i problemi s mrežnicom, problemi s bubrezima, neuropatije, infekcije i sporo zacjeljivanje. 

Dijabetičar bi trebao uzimati vitaminom A bogato ulje jetre bakalara, te namirnice kao što su jetra, žumanjci, plodovi mora, vrhnje i maslac pašnih životinja. Vitamin D je potreban za proizvodnju inzulina. Uz ulje jetre bakalara, drugi izvori D vitamina su mast, školjkaši (a posebno rakovi), iznutrice, žumanjci, vrhnje i maslac od životinja s paše. 

Posebno su za dijabetičare važne esencijalne masne kiseline iz omega 3 obitelji: EPA i DHA, koje osim u ulju jetre bakalara nalazimo u plavoj ribi, te mesu i jajima pašnih životinja. Dijabetičari trebaju minerale cink, vanadij i krom, jer bez vanadija, šećer iz krvi ne može do stanica a krom je neophodan za metabolizam ugljikohidrata i pravilno funkcioniranje receptora inzulina. Cink je kofaktor u proizvodnji inzulina. Namirnice koje osiguravaju ove nutrijente su maslinovo ulje, jetra i crveno meso. Vitamin B6 je neophodan za metabolizam ugljikohidrata a jedan je od vitamina B kompleksa koje je najteže primiti putem hrane. Najbolji izvori B6 su sirove namirnice životinjskog podrijetla kao što je punomasno sirovo mlijeko, sirevi, sirova riba i sirovo meso. 

Dakle masna hrana, i to posebno masna hrana životinjskog porijekla, esencijalna je za zdravlje dijabetičara, pa ipak se prema službenim preporukama ova hrana treba ograničavati i prehrana sastojati od praznih kalorija, nutritivno siromašnih ugljikohidrata, koji ni na koji način ne pomažu zdravlju već samo pridonose kronično povišenom šećeru u krvi i budućim komplikacijama. 

MIT O KOLESTEROLU
Općeprihvaćeno je vjerovanje da se masna hrana treba ograničiti jer je masnoća opasna - podiže kolesterol i doprinosi razvoju srčanih bolesti. Međutim, ovo su neosnovani mitovi i sve je više znanstvenika, liječnika i drugih stručnjaka koji upozoravaju svoje kolege i javnost da hipoteza o kolesterolu nije znanstveno utemeljena. Pregled znanstvenih istraživanja pokazuje da unos masnoće životinjskog porijekla zapravo nema učinka na kolesterol, niti visoki kolesterol ima učinka na razvoj srčanih bolesti. Kolesterol i zasićene masnoće u stvari su bitne za zdravo srce i visoka razina kolesterola pomaže da živimo dulje. Prehrana s niskim udjelom masnoće ne sadrži potrebne hranjive tvari a prehrana s visokim udjelom ugljikohidrata, kao i rafiniranih biljnih ulja, promiče čimbenike koji uzrokuju bolesti srca. 

”Nezdrava” reputacija kolesterola i zasićenih masti temelji se na manjkavim pokusima sa životinjama biljojedima i vrlo pristranim i zastarjelim istraživanjima od prije više od 50 godina. Hipoteza da kolesterol i zasićene masnoće uzrokuju bolesti srca nije dokazana tijekom posljednjih pet ili šest desetljeća, unatoč milijardama koje su uložene u pokušaje da se to dokaže. Zapravo je štetno ograničavati unos prirodnih izvornih namirnica koje su generacije prije nas stoljećima koristile u svojoj prehrani, prije nego je nastupila histerija straha od kolesterola a s njom i epidemija novih, modernih bolesti, od kojih su dijabetes i srčane bolesti u samom vrhu po smrtnosti. 

Važan dio priče u vezi prehrane dijabetičara je umjerenost u količini hrane, ali svi oni koji su pokušali znaju koliko je to teško postići samo snagom volje. Njihova glad i pretjerana potreba za hranom nisu stvar volje, nego hormonalne neravnoteže. Konzumacija škroba i šećera potiče apetit i ometa naše nastojanje da budemo umjereni u količini hrane. Nemoguće je biti umjeren s opijatima, a šećer nažalost ima isto opijatsko djelovanje na mozak kao i cigarete, alkohol i droga. Uz LCHF prehranu (low carb high fat – manje ugljikohidrata i više masnoće) postiže se hormonalna regulacija apetita i osjećaja gladi i sitosti, pa se obroci već u roku nekoliko tjedana spontano smanjuju, bez da o tome uopće mislimo i bez nekog posebnog nastojanja. Jednostavno, nemoguće je prejedati se bez ugljikohidrata i uz LCHF zapravo se jede manje a sitije. LCHF ne znači nadodavanje velikih količina masti, nego znači da se ne uklanjanja masnoća koja se prirodno nalazi u namirnicama. 

DIJABETIČARI BI ZAPRAVO TREBALI OGRANIČITI UNOS UGLIKOHIDRATA, A NE MASNOĆA
Brojne znanstvene studije pokazale su da prehrana s niskim udjelom ugljikohidrata (low carb) daje bolje rezultate kod dijabetičara tip 2 nego standardna prehrana. Pokazano je poboljšanje vrijednosti šećera u krvi, poboljšanje masnoća u krvi, smanjena potreba za lijekovima i gubitak prekomjerne tjelesne težine. Mnogi liječnici diljem svijeta koriste low carb pristup kod tretiranja svojih pacijenata. 

No i dalje je općeprihvaćena prehrana siromašna masnoćama i bogata ugljikohidratima, koja dijabetičarima podiže šećer u krvi i povećava potrebu za inzulinom, što posljedično povećava rizik za srčani udar, sljepoću, amputacije, dijalizu i druge komplikacije kod dijabetesa. Kad se pacijentima, usprkos uzimanju lijekova, podignu vrijednosti metaboličkih ”pokazatelja” - tlaka, šećera i masnoće u krvi, onda im se prepisuju veće doze lijekova, čime se ove vrijednosti dovode u ”normalu” ali to zapravo samo prikriva simptome bolesti. Povišeni šećer, tlak i masnoća u krvi te pretilost nisu sami po sebi neka bolest, nego su to pokazatelji poremećenog metabolizma u tijelu. Umjesto da se ovi faktori rizika snižavaju pomoću lijekova da bi ušli u ”granice normale”, nije li logičnije pronaći uzrok poremećaju te poduzeti mjere za uklanjanje tog uzroka? 

Doba interneta omogućilo je da pacijenti lako dolaze do informacija i mogu znati puno više o svom zdravlju nego njihov liječnik. Mnogi dijabetičari odlučuju preuzeti stvari u svoje ruke, mijenjaju prehranu i njihov šećer u krvi kao i cjelokupno zdravlje se drastično popravljaju. Ali onda dolazi do apsurdnih situacija kad pacijent dolazi na redovnu kontrolu s poboljšanim vrijednostima kolesterola, triglicerida, krvnog tlaka i težine. Liječnik je oduševljen, ali kad pacijent ispriča da se drži prehrane s malo ugljikohidrata i puno masnoće, onda ga liječnik, šokiran, uvjerava da mora jesti škrob, jer mu to treba za energiju. 

Međutim, iz osnova fiziologije znamo da nitko ne treba škrobaste ugljikohidrate (niti bilo koje druge ugljikohidrate) za energiju. Prvo, masnoća je pogodno gorivo za tijelo. Drugo, šećer se može proizvesti iz drugih prehrambenih elemenata (proteina i masnoća). Treće, sasvim dovoljno ugljikohidrata dobiva se iz povrća, iz kojeg također dobivamo hranjive tvari - vitamine, minerale, antioksidante i enzime. Redukcijom unosa praznih kalorija, nutritivno siromašnih pekarskih proizvoda i žitarica, zapravo ne gubimo ništa, jer prehranu baziramo na izvornoj, cjelovitoj, nutritivno bogatoj hrani (kao što su jaja, povrće, orašasti plodovi, punomasni cjeloviti mlječni proizvodi, špek, riba i meso), koja zadovoljava našu potrebu za esencijalnim elementima: vitaminima topivim u mastima, masnim kiselinama, punovrijednim proteinima, vitaminima, mineralima, antioksidantima i enzimima. 

MIT O ŽITARICAMA
Također će većina liječnika reći da moramo jesti žitarice jer su one osnova zdrave prehrane. No, i taj mit treba srušiti jer novija saznanja upućuju na suprotno. Žitarice nisu superiorna hrana i iz njih ne dobivamo nikakve esencijalne nutrijente. Vitamini i minerali iz žitarica imaju lošu bio-raspoloživost što znači da ih ne možemo iskoristiti. Osim toga žitarice sadrže tzv antinutrijente kao što je fitinska kiselina koja sprečava absorpciju ili iskorištavanje kalcija, magnezija, željeza, bakra i cinka. Ovo su vrlo važni minerali koji učestvuju u vitalnim funkcijama našeg tijela i njihov nedostatak dovodi do mnogih bolesti. 

Veliki problem sa žitaricama je teško probavljivi protein gluten. Nepodnošljivost glutena iz pšenice povezana je sa preko 50 različitih bolesti, a mnogi dijabetičari osim dijabetesa pate i od drugih tegoba. Kad se tijelo jednom senzibilizira na gluten, postajemo osjetljivi i na druge slične proteine i lektine iz žitarica i mahunarki. Zato LCHF pristup ne isključuje samo pšenicu nego i sve žitarice i mahunarke, radi izvrsnog učinka na veliki broj bolesti, intolerancija, alergija, autoimonoloških bolesti, kroničnih upalnih crijevnih bolesti itd. 

No to ne znači da se treba u potpunosti odreći kruha, peciva, krekera pa čak ni kolača. Sve se ovo može peći od brašna mljevenih orašastih plodova i sjemenki (uljarica). 

Važna napomena: Ovaj tekst ne predstavlja nove prehrambene preporuke za dijabetičare, već materijal za razmišljanje. Oni koji se odluče na promjenu prehrane, trebaju još više informacija. Posebno je važno znati da prehrana s manje ugljikohidrata drastično smanjuje potrebu za inzulinom i nekim drugim lijekovima. S nepromijenjenim dozama lijekova može se dobiti pad šećera u krvi. Zato se treba, prije nego se počne s ovom prehranom, dobro informirati i konzultirati sa svojim liječnikom radi prilagođavanja doze lijekova. 

**Preporuka za čitanje na engleskom: Knjiga Diabetes Solution, dr Richarda Bernsteina, može se čitati online.  


četvrtak, 22. studenoga 2012.

LCHF kuharica

Dragi svi!

Vaša pitanja vezana za LCHF kuharicu stalno pristižu, što nije čudno jer sam obećala da će izaći krajem godine. Pa evo da se javim s novostima:

Kuharica je u pripremi. Ali kako je to prva domaća LCHF kuharica a vas je puno koji već duže vrijeme pratite ovaj način prehrane, smatram da i vi možete sudjelovati receptima iz svojih kuhinja.

Imate li svoje najbolje ili najdraže LCHF recepte za koje smatrate da im je mjesto u prvoj LCHF kuharici u regiji, pošaljite ih! Ekipa s kojom radim i ja izabrat ćemo najbolje i uvrstiti ih u knjigu. Bilo da se pod recept želite potpisati svojim imenom ili ostati anonimni – poštujemo vaše želje.

To mogu biti recepti za slatka i slana jela, predjela, grickalice, napitke, kao i prijedlozi menija za proslave.

Bude li se sve odvijalo po planu, kuharica će krajem godine biti spremna za tisak.

Napominjem da je ovo volonterski projekt uz podršku zajednice, od sastavljanja, uređivanja, vizualnog oblikovanja, do pripreme za tisak i tiska...

Molim vas da svoje recepte šaljete preko donjeg formulara, a ako imate fotografiju u visokoj rezoluciji, možete mi je poslati mailom.

Veselim se suradnji i receptima!

Srdačno,

PS: Molim vas da ovo proslijedite i prijateljima za koje smatrate da bi ih moglo zanimati. 

Želite li od mene mailom primati obavijesti o novostima i događajima vezanim za prehranu i zdravlje, priključite se ovoj google grupi: http://groups.google.com/group/anitasupe?hl=hr   




subota, 17. studenoga 2012.

Najava događaja

Dragi svi!

Zahvaljujem Društvu dijabetičara u Zagrebu na srdačnoj dobrodošlici i ugodnom druženju u prošlu srijedu, na Svjetski dan dijabetesa :)

Evo nekih nadolazećih aktivnosti:

Utorak 20.11. u Gradskoj knjižnici Zadar, održat ću predavanje o prehrani i zdravlju te predstaviti knjigu ”Istine i laži o hrani”. Početak u 17 sati.

Utorak 20.11. gostujem u emisiji "8. kat", talk-show s Danijelom Trbović. Početak oko 18.20 sati, na prvom programu HTV.

Utorak 27.11. predstavljanje moje knjige u Narodnoj knjižnici u Primoštenu, početak u 17 sati.

U novom broju magazina Sensa (studeni) čitajte moju reportažu o mlijeku.

U novom broju online magazina Mrvica čitajte reportažu o meni na str. 16-19

Molim vas da ovo proslijedite i prijateljima za koje smatrate da bi ih moglo zanimati.

Srdačan pozdrav,


P.S. Knjigu ”Istine i laži o hrani” možete kupiti u bolje opremljenim knjižarama ili je naručiti na telefon 051 708 190 ili e-mail adresu marketing@primula.hr
P.S.2. Želite li od mene mailom primati obavijesti o novostima i događajima vezanim za prehranu i zdravlje, priključite se ovoj google grupi: http://groups.google.com/group/anitasupe?hl=hr




subota, 3. studenoga 2012.

Mrvica

Jeste li otkrili Mrvicu? Blog, portal i magazin online. Priča o hrani koja ne počinje u supermarketu, priča o kuhanju, jednostavnom, običnom, izvornom... kakva je i Mrvica - neovisna, originalna i izvorna. 

"Mrvica nije magazin koji je plod redakcije jer redakcije nema. Mrvica nastaje u hodu – na licu mjesta. Na kavi s ilegalnim dobavljačima povrća iz organskog uzgoja. Na gerilskoj tržnici solidarne razmjene. Na kružoku s ekipom frikova koji pričaju o peludu GMO-sjemena i izbjegavanju cijepljenja pilića. Na farmama sa slobodnim kravama. I u dugim, sporim danima koje moraš provesti razgovarajući s ljudima, upoznajući njihove obitelji, dijeleći s njima gablece ili bauljajući po šumama."

U drugom broju Mrvica magazina na str. 16 - 19 imate reportažu sa mnom - "Ženom koja sve okreće naglavačke"

Magazin sadrži i video isječke, pogledajte na str 11 recept za jesenski sladoled od bundeve, za prste polizat!

Obratite pažnju da kad listate stranice, čujete šuškanje papira! Lijep je i ovako, ali ipak jedva čekam da prolistam ovaj magazin u tiskanom obliku.



petak, 2. studenoga 2012.

Mafini od bundeve

Prije neki dan sam od Maje, Vitkog Gurmana, dobila ovaj rođendanski poklon - recept za mafine od bundeve. Pa evo da i vas počastim :) 



Recept se nalazi ovdje. Dobar tek!

Pratite Majin blog? - Preporučam!



srijeda, 31. listopada 2012.

Giht: neuvršteno poglavlje iz knjige "Dobre kalorije, loše kalorije"


Često ljudi pitaju kako LCHF i giht idu zajedno, jer... dijeta za giht znači ograničiti mesa, iznutrice, ribu i morske plodove, ograničiti masti na najmanju moguću mjeru i praktički jesti samo žitarice... No da li je to zaista tako? Već smo se uvjerili da je puno toga što se tiče prehrane postavljeno naglavačke. Gary Taubes, američki znanstveni novinar, napisao je 2007. godine knjigu "Dobre kalorije, loše kalorije" (Good Calories Bad Calories) u kojoj znanstvenim pristupom preispitiva konvencionalno znanje o prehrani, debljini i bolestima. Slijedi neuvršteno poglavlje koje nije ušlo u knjigu, a odnosi se na zablude o prehrani, fruktozi, krvnom tlaku i dijabetesu gledano kroz prizmu gihta. Priču potvrđuje i ovaj komentar koji sam dobila ispod prethodnog posta: 
Prijatelji su me početno gledali i slušali u čudu – ne jedeš kruh? kako živiš bez pašte? Nakon 2 mj kad sam izgubila prve kilograme i počela odbacivati razne tablete oko sebe i oni su mi se počeli priključivati. Sad je to već jedna ekipa (ima nas 10!!) pa i razmjenjujemo recepte! Neke je trebalo uvjeravati, ali većini njih je trebalo samo objasniti kako i zašto! Jedan od tih prijatelja je čovjek koji 15-tak godina boluje od gihta (redovito uzimao terapiju) i kad bi samo pogledao jetricu ili srdelice ili popio čašu crnog vina imao bi napadaj gihta, a sada bez terapije uživa u srdelicama, gulašu od jetrice i čaši vina i nemože vjerovati da mu se i to događa.



Giht: neuvršteno poglavlje iz knjige "Dobre kalorije, loše kalorije"

Tekst napisao: Gary Taubes
S engleskog preveo: Dražen Herendić

Giht i stanje tehnički poznato kao hiperuricemija, ili povišena razina mokraćne kiseline su najsvježiji primjeri institucionalnog zanemarivanja potencijalnog utjecaja fruktoze na zdravlje i koliko prodoran on može biti.



Giht je sam po sebi zanimljiv primjer jer je to bolest koja je "izašla iz mode" u prošlom stoljeću  a opet najsvježija izvješća sugeriraju ne samo da je najraširenija do sad, već i da se još više širi. Nedavne ankete kažu da blizu 6 posto svih američkih muškaraca u svojim 30-ima boluju od gihta i više od 10 posto u svojim 70-ima. Postotak zahvaćenih žena je bitno manji u mlađoj dobi ali opet raste preko 3 posto do dobi od 60 godina. K tomu, učestalost gihta izgleda da se udvostručila u zadnjih četvrt stoljeća, koincidirajući (vjerojatno ne slučajno) s dokazanim porastom pretilosti, i možda se povećala 5 do 6 puta od 1950-ih, iako veliki dio tog povećanja je vjerojatno zbog starenja populacije.

Sve do pred kraj 17. stoljeća, kad je širenje gihta poprimilo skoro epidemijske razmjere u Britaniji, bolest je skoro isključivo zahvatila plemstvo, bogataše i obrazovane, dakle one koji su se mogli prepustiti pretjerivanju u hrani i alkoholu. Ovo je učinilo giht izvornim primjerom bolesti povezane s prehranom i pretjeranom konzumacijom i time izvornom bolesti civilizacije.

Ali čim je giht postao lako (iz)lječiv, ranih 1960-ih, otkrićem allopurinola, klinički istraživači su počeli gubili interes. A i patologija gihta je bila razumljiva pošto je britanski liječnik Alfred Garrod, sredinom 19. stoljeća, prepoznao mokraćnu kiselinu kao uzročnik; ideja je da se mokraćna kiselina gomila u krvotoku do točke kad izlazi van, kako bi rekli kemičari, i kristalizira se u uratne kristale oštre poput igli. Ti se kristali onda spremaju u meka tkiva i zglobove ekstremiteta – uobičajeno u palcu stopala – i uzrokuju upalu, oticanje i strašne bolove koje je nezaboravno opisao bonvivan Sydney Smith u 18. stoljeću kao "hodanje po očnim jabučicama". Pošto je mokraćna kiselina proizvod razgradnje proteina poznatijih kao purini – koji su građevni blokovi amino kiselina – i pošto purina ima najviše u mesu, pretpostavka je bila tijekom zadnjih 130-ak godina da je kao primarni prehrambeni mehanizam povećanja razine mokraćne kiseline u krvi, uzrokujući prvo hiperuricemiju a onda i giht, upravo pretjerana konzumacija mesa.

Međutim stvarni dokaz uvijek je bio neuvjerljiv: upravo kako npr. prehrana s malo kolesterola ima marginalni utjecaj na razinu kolesterola u serumu i prehrana s malo soli ima klinični zanemariv utjecaj na krvni tlak, prehrana s malo purina ima zanemariv utjecaj na razinu mokraćne kiseline. Skoro vegetarijanska prehrana će, na primjer, vjerojatno smanjiti razinu mokraćne kiseline u serumu za 10 do 15 posto usporedivši ju s tipičnom američkom prehranom, no to je rijetko dovoljno za vraćanje visoke razine mokraćne kiseline u normalu a i malo je dokaza da takve dijete pouzdano smanjuju učestalost napada gihta kod oboljelih. Zato, prehrana bez purina se više ne prepisuje za liječenje gihta, kako je stručnjak za giht Irving Fox rekao 1984. "zbog njihove neučinkovitosti" i njihovog "marginalnog utjecaja" na razinu mokraćne kiseline. Povrh toga, pojava gihta kod vegetarijanaca, ili uglavnom vegetarijanaca, uvijek je bila značajna i "puno viša nego se to mislilo". (Na primjer, jedna procjena iz sredine stoljeća stavila je pojavu gihta u Indiji među "većinom vegetarijance i teetotalere – apstinente od alkohola" na 7 posto.) Konačno, tu je opetovano zapažanje da jedenje više proteina povećava izlučivanje mokraćne kiseline iz bubrega i, čineći to, smanjuje razinu mokraćne kiseline u krvi. To podrazumijeva da je hipoteza meso-giht u najboljem slučaju diskutabilna; visoki sadržaj proteina u mesu bi trebao biti blagotvoran, makar purini to nisu.

Alternativna hipoteza je predložena povezivanjem gihta i cijelog spektra bolesti civilizacije, isto tako između hiperuricemije i metaboličkih abnormalnosti sindroma X. U prošlom stoljeću giht je ispoljio sve sada poznate obrasce bolesti civilizacije, kronološki i zemljopisno, a to su bolesti povezane sa zapadnjačkim načinom prehrane. Europski liječnici tijekom prvog svjetskog rata su, na primjer, izvještavali o smanjenoj učestalosti gihta u zemljama s nestašicama hrane. Kod primitivnih naroda koji se tradicionalno hrane giht je praktički nepoznat ili je barem prolazio praktično neopažen (uz upadljivu iznimku Alberta Schweitzera koji kaže da je primjetio iznenađujuću učestalost). Najraniji dokumentirani slučajevi prijavljeni u Aziji i Africi su iz 1940-ih. Ali čak i u 1960-ima bolnički kartoni iz Kenije i Ugande ukazuju na učestalost gihta manju od 1:1000 među domaćim stanovništvom. Pored toga, do kasnih 1970-ih, razine mokraćne kiseline u Africi su se povećavale sa utjecajem zapada i urbanizacijom, dok se učestalost i hiperuricemije i gihta među otočanima juga Tihog oceana penjala u nebo. Do 1975. novozelandski reumatolog B. S. Rose, kolega Iana Priora, opisivao je domaće stanovnike južnog Pacifika kao "jednu veliku gihtovsku obitelj".

Giht se također povezivao s pretilošću još od Hipokratovog doba i ta veza je osnovica pretpostavke da su uzrok život na visokoj nozi i pretjerani apetit. Za ljude s gihtom se već dugo vremena zna da pate od povećanog postotka ateroskleroze i hipertenzije dok su moždani udar i koronarne bolesti uobičajeni uzročnici smrti. 1951. Menard Gertler je, radeći s Paulom Dudleyem Whiteom na projektu Coronary Research Project na Harvardu, izvjestio da su razine mokraćne kiseline u serumu rasle s tjelesnom masom i da su ljudi koji su pretrpili srčani udar imali 4 puta veću vjerojatnost za hiperuricemiju od kontrolne grupe. To je dovelo do niza studija u 1960-ima, kad su klinički istraživači prvo povezali hiperuricemiju s netolerancijom na glukozu i povišenim trigliceridima i kasnije s visokim razinama inzulina i inuzlinskom rezistencijom. Do 1990-ih Gerald Reaven je, među ostalim, izvještavao da su inzulinska rezistencija i hiperinzulinemija povećavali razine mokraćne kiseline, očigledno smanjujući izlučivanje mokraćne kiseline iz bubrega, jednako kako su povećavali krvni tlak smanjujući izlučivanje natrija. "Izgleda da se promjene koncentracije mokraćne kiseline u serumu pod utjecajem inzulinske rezistencije ispoljavaju na bubrezima", naveo je Reaven, "čim je osoba više inzulin-rezistentna, tim je viša razina mokraćne kiseline".

Ova zapažanja nam sugeriraju da bilo što što podiže razine inzulina će isto povećati razinu mokraćne kiseline i može uzrokovati giht, što implicira bilo koju prehranu s puno ugljikohidrata s dovoljno kalorija. Ali ovo zanemaruje jedinstveni doprinos fruktoze. Dokaz koji tvrdi da su šećer ili fruktoza primarni uzrok gihta je dvojak. Prvo, raspodjela gihta među zapadnjačkom populacijom se podudarala s dostupnošću šećera kroz stoljeća i to ne samo s rafiniranim ugljikohidratima. Dogodilo se to sredinom 17. stoljeća, kad se giht od bolesti isključivo bogataša i plemstva pretvorio u bolest raširenu u cijelom britanskom društvu, dosežući skoro epidemijske razmjere do 18. stoljeća. Povjesničari se na ovo referiraju kao na "gihtovski val" i on se točno podudarao s rođenjem i eksplozivnim rastom britanske industrije šećera i transformacijom šećera, prema riječima antropologa Sydneya Mintza, iz "luksuza kraljeva u kraljevski luksuz prostih ljudi". Britanska potrošnja šećera po glavi stanovnika je u 17. stoljeću bila iznimno mala prema današnjim standardima, nekoliko funti po glavi stanovnika godišnje na prijelazu stoljeća ali promjena u potrošnji tijekom sljedećeg stoljeća i pol je bila bez presedana: između 1650. i 1800. slijedeći britansko pripajanje Barbadosa, Jamajke i ostalih "šećernih otoka", ukupna potrošnja šećera u Engleskoj i Walesu se povećala 20 do 25 puta.

Drugi dokaz je puno manje stjecaj okolnosti: pojednostavljeno, fruktoza povećava razinu mokraćne kiseline u serumu. "Upadljivo povećanje" razine mokraćne kiseline pomoću infuzije fruktoze prvo su objavili u časopisu Lancet kasnih 1960-ih liječnici s klinike u Helsinkiju u Finskoj. To su nazvali fruktozom inducirana hiperuricemija. Nakon toga je slijedio niz studija do kasnih 1980-ih koje su potvrdile postojanje tog efekta i prijavljivanje različitih mehanizama kako je navedeni efekt nastao. Fruktoza, na primjer, ubrzava razgradnju molekule poznate pod imenom ATP, koja je primarni izvor energije za stanične reakcije i puna je purina. (ATP je adenozin trifosfat; adenozin je oblik adenina a adenin je purin) To za uzvrat povećava stvaranje mokraćne kiseline. Alkohol očigledno povećava razine mokraćne kiseline kroz isti mehanizam iako pivo također sadrži purine. Fruktoza također stimulira sintezu purina direktno i metabolizam fruktoze dovodi do proizvodnje mliječne kiseline, koja za uzvrat smanjuje izlučivanje mokraćne kiseline preko bubrega i time indirektno povećava koncentraciju mokraćne kiseline preko tog mehanizma.

Ovi opisi kako fruktoza povećava razinu mokraćne kiseline tada su bili poduprti genetskom vezom između metabolizma fruktoze i samog gihta. Giht se često pojavljuje u obiteljima, toliko da su klinički istraživači uvijek pretpostavljali da bolest ima jaku nasljednu komponentu. 1990. su Edwin Seegmiller, jedan od veterana istraživanja gihta u SAD-u, i britanski genetičar George Radda, koji će postati ravnatelj Medical Research Counsel-a, izvjestili da se objašnjenje za ovo obiteljsko povezivanje činilo kao vrlo specifično oštećenje na genima koji reguliraju metabolizam fruktoze. Zbog toga, osobe koje nasljede ovo oštećenje imat će problema kod metaboliziranja fruktoze i bit će rođeni s predispozicijom za giht. To nam sugerira mogućnost, kako Seegmiller i Radda zaključuju da je ovaj efekt u metaboliziranju fruktoze "prilično čest uzrok gihta".

Kako su se ova opažanja pojavljivala u literaturi, relevantni istraživači su bili razumljivo jasni oko posljedica: "obzirom da su razine serum-mokraćna kiselina kritične kod osoba s gihtom, mogli bi uzeti fruktozu u obzir u njihovoj prehrani", naveli su klinički istraživači iz Helsinkija u Lancetu 1967. i zato kronične posljedice prehrane s puno fruktoze zahtijevaju dodatne procjene. Oboljeli od gihta bi trebali izbjegavati prehranu s puno fruktoze ili saharoze, objašnjava Irving Fox 1984. jer "fruktoza može ubrzati razine sinteze mokraćne kiseline kao i povećati proizvodnju triglicerida." Ali nitko od tih istraživača nije se činio voljan definirati što točno čini visokofruktoznu ili visokosaharoznu prehranu. Da li je to bilo 50 funti šećera godišnje? 100 funti? 150 funti? 300 funti? I da li će visokofruktozna prehrana izazvati giht kod zdravih osoba ili će se problem samo pogoršati kod onih koji su već bolesni. 1993. britanski biokemičar Peter Mayes objavio je članak o metabolizmu fruktoze u časopisu American Journal of Clinical Nutrition koji se smatra izvornim člankom u tom području. (To je bilo u posebnom izdanju časopisa posvećenom utjecaju fruktoze na zdravlje) Mayes je proučavao literaturu i zaključio da je prehrana s puno fruktoze kod zdravih osoba doista vjerojatni uzrok hiperuricemije i implicira da giht može biti krajnji rezultat, no studije koje bi ukazale na tu mogućnost jednostavno nikad nisu bile provedene. "Jasno je", Mayes zaključuje, "da je potrebno sistematsko istraživanje među ljudima da bismo utvrdili točne vrijednosti i potrošnje fruktoze i njene koncentracije u krvi, kod kojih se pojavljuju štetni utjecaji poput hiperlipidemije i hiperuricemije. Na ovo treba dodati Reaven-ova istraživanja koja kažu da visoke razine inzulina i inzulinska rezistencija povećavaju razine mokraćne kiseline i sugerira da, kako je Mayes napomenuo o trigiceridima, šećer (saharoza) i fruktozni sirup (High fructose corn syrup – fruktozni sirup dobiven iz kukuruza) predstavljaju najlošije od svih ugljikohidrata kad su u pitanju mokraćna kiselina i giht. Fruktoza povećava proizvodnju mokraćne kiseline i smanjuje njeno izlučivanje, dok glukoza, preko njenog utjecaja na inzulin, također smanjuje izlučivanje mokraćne kiseline. Zbog toga bilo bi razumno pretpostaviti ili barem špekulirati o tome da je šećer vjerojatni uzrok gihta i da modeli potrošnje šećera objašnjavaju pojavu i rasprostranjenost bolesti.

Možda je tako, ali ova hipoteza nikad nije bila ozbiljno razmatrana. Istraživači zainteresirani za giht  su se skoro isključivo fokusirali na alkohol i konzumaciju mesa, djelomično i zato što su već postojali povijesni presedani i zato što se implikacija, da osobe s gihtom i naročito pretile osobe s gihtom bježe od mesa i alkohola, dobro slagala s prehrambenim pravilima od 1970-ih naovamo.

Više od bilo čega drugoga, ova hipoteza o šećeru/fruktozi bila je ignorirana, još jednom, zbog lošeg tajminga. S otkrićem i kliničkom primjenom allopurinola u 1960-ima, klinički istraživači čiji su laboratoriji bili posvećeni proučavanju mehanizama gihta i metabolizma purinola – James Wyngaarden na Duke sveučilištu i Edwin Seegmiller na National Institutes of Health (NIH) – počeli su usmjeravati svoju energiju ili na razradu nijansi terapije allopurinolom ili na primjenu novih tehnika molekularne biologije na genetiku gihta i rijetke poremećaje hiperuricemije ili metabolizma purina. Prehrambene studije jednostavno nisu bile vrijedne njihovog vremena, ako ništa drugo onda zato što je allopurinol omogućavao bolesnicima od gihta da jedu i piju što žele. "Nismo toliko brinuli da li neka određena hrana može napraviti štetu", kaže William Kelley, koji je koautor s Wyngaardenom udžbenika tiskanog 1976. "Giht i hiperuricemija" i koji je započeo karijeru u Seegmillerovom laboratoriju u NIH. "Mogli smo voditi brigu o bolesti."

Taj egzodus je, međutim, koincidirao s počecima istraživanja hiperuricemije inducirane fruktozom. Do 1980-ih, kad je sposobnost fruktoze i saharoze da prilikom konzumacije povećavaju razinu mokraćne kiseline kod ljudi opetovano dokazana, doba osnovnog istraživanja gihta je došlo svome kraju. Glavni igrači su napustili polje i financiranje od strane NIH je spalo na kapaljku. Wyngaarden je objavio zadnji rad 1977. i od 1982. do 1989. godine proveo je kao ravnatelj NIH. Kelley je objavio svoj zadnji rad o genetici gihta 1989. kada je postao dekan za medicinu na sveučilištu Pennsylvania. Irving Fox, koji je napravio puno osnovnih istraživanja o hiperuricemiji induciranoj fruktozom i alkoholom u Kelleyevom laboratoriju, otišao je raditi u biotehnološku industriju ranih 1990-ih. Samo je Edwin Seegmiller ostao zainteresiran za proučavanju uzroka gihta; kaže, kad je prijavio studiju za financiranje istraživanja odnosa između fruktoze i gihta, nakon razjašnjavanja genetičkih poveznica s Raddaom 1990. godine, njegovi prijedlozi su odbijeni na osnovu toga da je prestar i da je, kao profesor emeritus, tehnički umirovljen. "U 1950-im i 1960-im imali smo najveće kliničke znanstvenike u svijetu koji su radili na bolesti", kaže Kelley. "Do 1980-ih i 1990-ih nitko nije ostao".

U međuvremenu, medicinski časopisi bi ponekad objavili članke o kliničkom tretiranju gihta ali oni su se skoro isključivo orijentirali na terapiju lijekovima. Rasprava o prehrani bila bi kratka, možda nekoliko rečenica i zbunjujuća u vezi znanosti. U slučajevima kad bi autori spomenili da bi oboljeli mogli imati koristi od niskopurinske prehrane, stalno bi uključivali "šećere" i "slatko" kao dio iz skupine prihvatljivih namirnica s niskim sadržajem purina. U nekoliko slučajeva – članak iz 1996. u New England Journal of Medicine, na primjer – članci također navode da konzumacija fruktoze podiže razinu mokraćne kiseline, sugerirajući samo to da autori nisu bili svjesni uloge fruktoze u "šećerima" i "slatkišima". Čak i kad je New England Journal objavio izvještaj Waltera Willetta i njegovih harvardskih kolega u ožujku 2004. iskazala se ista vrsta prehrambene nepismenosti. Willetov članak kaže da se čini da muškarci s gihtom jedu više mesa nego zdravi muškarci. Ali Willet, koji je do tad nesumnjivo bio najutjecajniji nacionalni prehrambeni epidemiolog, je kasnije objasnio da nikad nisu uzeli u obzir potrošnju šećera u njihovoj analizi jer niti on niti njegovi suradnici nisu bili svjesni hiperucemijskog utjecaja fruktoze. Willetov koautor, Gary Curhan, neurolog i specijalist za giht s doktoratom iz epidemiologije, rekao je da je možda nekad i znao da fruktoza povećava razinu mokraćne kiseline ali je to smetnuo s uma. "Moje pamćenje nije više kakvo je nekad bilo", kaže on. Također je priznao da je saharoza napola fruktoza u svakom slučaju.

Dodaci na tu priču o fruktozom induciranoj hiperuricemiji su možda čak još važniji. Kad je New England Journal of Medicine objavio Willetovu studiju o gihtu, neurolog Richard Johnson sa sveučilišta Florida napisao je popratni uvodni članak. Tijekom zadnjeg desetljeća, Johnsonova istraživanja podržala su hipotezu da povećanje razine mokraćne kiseline u krvotoku također uništava krvne žile koje vode prema bubrezima na način da direktno povećava krvni tlak i time sugerira da konzumacija fruktoze povećava krvni tlak.

To je još jedan potencijalno štetni utjecaj fruktoze koji postdatira službene izvještaje koji iskupljuju šećer u prehrani. I to je još jedan mehanizam pomoću kojeg šećer i visokofruktozni kukuruzni sirup mogu biti naročito nezdrava kombinacija. Glukoza u tim šećerima povećava razinu inzulina, što zauzvrat povećava krvni tlak sprječavajući bubrege u izlučivanju natrija i stimulacijom simpatičkog živčanog sustava, kako smo raspravili u prethodnom poglavlju, a fruktoza to čini nezavisno povećavajući razinu mokraćne kiseline i time direktno oštećuje bubrege. Da je ovo bio slučaj, koji nikad nije testiran, to bi možda objasnilo uobičajeno povezivanje gihta i hipertenzije i čak dijabetesa i hipertenzije. Međutim, Johnson tek sad razmatra tu mogućnost. Za razliku od Willeta i njegovih kolega, Johnson je dugo bio svjestan sposobnosti fruktoze da povećava razinu mokraćne kiseline i zato je proučavao tu pojavu u svom laboratoriju. Ali tek u ljetu 2004. kako kaže, tri mjeseca nakon što je njegov uvodni članak u N.E.J.M. objavljen, shvatio je da je saharoza pola fruktoza i da su njegova istraživanja prethodnih godina čak i relevantna za šećer.

Desetljeće kasnije, Thomas Benedek objasnio je epidemiologiju gihta u The Cambridge World History of Human Disease na ovaj način: "U cijelom svijetu, ozbiljnost i učestalost gihta se paradoksalno promijenila od 1940-ih. U visokorazvijenim zemljama, kao rezultat dolaska učinkovite preventivne terapije, bolest danas rijetko ljude onesposobljava za rad. Međutim, drugdje je postala prevladavajuća, uglavnom kao rezultat "poboljšane dijete".




Copyright © 2010-2023 Anita Šupe. Podijelite sadržaj s ovih stranica ali obavezno navedite izvor i ime autora.

Informacije sadržane na ovom blogu imaju svrhu općeg informiranja i nisu namijenjene kao medicinski savjet niti kao zamjena za savjet vašeg liječnika.